Jugoslovensko vojno i političko
rukovodstvo ušlo je u drugi svetski rat a da nije realno sagledalo kakv
će biti rat u kojem može da se nađe Jugoslavija. Zato i nije moglo da
odabere ratnu doktrinu koja bi odgovarala potrebama odbrane zemlje.
Dominirala su, uglavnom, stara gledišta iz perioda prvog svetskog rata
na osnovu kojih je srpska vojska u početku rata postigla velike pobede
na Ceru i Kolubari. Takva shvatanja su godinama preovladavala u teoriji i
praksi. Sve vojne igre i vojni zadaci rešavani su pod uticajem takvih
shvatanja. Nije se vodilo računa da su se uslovi ratovanja bitno
izmenili, da je oružana moć znatno ojačala, a brzina napada povećala.
Bilo je izolovanih pojedinaca koji su se zalagali za savremenu
koncepciju vođenja rata, ali su takva shvatanja, ipak, ostala usamljena i
nisu prihvaćena.
Usvojena
je „Ofanzivna doktrina manevra“ koja se, uglavnom, zasnivala na
iskustvima iz balkanskih i prvog svetskog rata. Prihvatanje takvih
„romantičarskih“ pogleda na rat trebalo je da pripremi oružane snage za
„bezuslovnu ofanzivu“, a dominirala je koncepcija „strategijskog dočeka i
protivofanzive“ iz prvog svetskog rata.U ratnim pravilima Jugoslovenske vojske govorilo se samo o frontalnom ratu kao jedinom obliku oružane borbe. Svi drugi oblici suprotstavljanja nisu uzimani u obzir. Isključiva orijentacija na frontalni rat sa nadmoćnijim protivnikom nije bila razumna kada se ima u vidu krajnje nepovoljan kvantitativni i kvalitativni odnos snaga i vojnopolitički položaj Jugoslavije. To se potvrdilo odmah, još u prvim danima rata. Govorilo se o četovanju u pozadini neprijatelja, formirana je Četnička (jurišna) komanda i šest četničkih (jurišnih) bataljona, ali ni te snage nisu stupile u akciju, jer su bile zahvaćene opštim rasulom vojske.
U „Opštoj ratnoj službi“ iz 1937. godine, uopšte nije realno ocenjen niti je došao do jačeg izražaja razvoj mehanizovanih i oklopnih sredstava i avijacije. Tek u „Uputstvu za upotrebu oklopnih jedinica i odbranu od oklopnih kola“ iz 1938. godine izneta su gledišta o protivtenkovskoj borbi. Prema „Uputstvu“, odbrana je trebala da se zasniva na širokoj primeni prirodnih i veštačkih prepreka i upotrebi artiljerije. Ali ova gledišta su veoma slabo razmatrana u vojnim školama, a još slabije su došla do izražaja na terenu. I dalje je Generalštab sprovodio zastarelu doktrinu pešadije i artiljerije za osvajanje. Nikakvi zaključci nisu izvedeni ni iz slabe efikasnosti protivtenkovskih topova 20 – 47 mm, kojih je bilo najviše u naoružanju, a u Francuskoj su upravo ovi topovi podbacili jer nisu mogli da probiju oklop nemačkih tenkova.
Bilo je, osim toga, i veoma očigledno da prihvaćenu „doktrinu manevra“ ne može da izvede vojska čije kopnene jedinice nisu mogle da pređu dnevno ni 20 km, dakle onoliko koliko su nemačke oklopne jedinice prelazile na čas. Iako se u vojnim krugovima govorilo o potrebi formiranja oklopnih i mehanizivanih divizija, Jugoslavija je, zbog nedostatka finansijskih sredstava, a i drugih razloga, dočekala rat bez ijedne veće oklopne jedinice, sa svega dva tenkovska bataljona i 110 zastarelih tenkova.
Pogrešno je bio rešen i strategijski raspored snaga kojim je trebao da se zaustavi napad neprijatelja. Iako se znalo da Nemačka u prvi strategijski ešalon obično grupiše glavne snage i sredstva, planira i vodi kratkotrajan rat i traži brza rešenja u početku rata, bio je predviđen kordonski raspored snaga i odbrana svih granica Jugoslavije trupama razbacanim na oko 3000 km dugačkom graničnom frontu. Ni iz rata u Poljskoj i Francuskoj jugoslovensko vojno rukovodstvo nije umelo da izvuče zaključak o potrebi održavanja jedinica po dubini.
Ratni plan jugoslovenske vojske „R-41“ nastao je početkom 1941. kada su nemačke trupe ušle u Mađarsku i Rumuniju i pripremale se za ulazak u Bugarsku. Po tom planu je za odbranu jugoslovenskih granica bilo predviđeno 27 divizija ili sedam osmina snaga. Takvim rasporedom snaga trebalo je realizovati osnovnu ideju ratnog plana; usporavajuću odbranu na svim frontovima, osim prema Albaniji i Zadru, i povlačenje prema jugu, preko hiljadu kilometra, u Grčku, da bi se tamo u zajednici sa Grcima i eventualno sa drugim saveznicima, organizovao front radi pružanja otpora i nastavljanja rata. Pri tome je zanemarena velika pokretljivost nemačkih snaga, apsolutna nadmoć u vazduhu i vanredno povoljna operativna osnovica sa koje je neprijatelj svojim dejstvima mogao brzo sprečiti povlačenje jugoslovenske vojske prema Grčkoj.
Za razliku od tadašnjih modernih armija, koje su imale organizovane oružane snage u tri vida, Jugoslovenska vojska delila se na Vojsku i Ratnu mornaricu. Vojsku je činila pešadija, artiljerija, konjica, inženjerija i vazduhoplovstvo, i druge pomoćne jedinice. Imali su generalštabnu, ekonomsku, tehničku, sanitetsku, sudsku, svešteničku, veterinarsku i muzičku struku, i specijalne jedinice; graničare i žandarmeriju. Tenkovi su tretirani kao borbeno sredstvo koje pomaže napadu pešadije, a vazduhoplovstvo je izviđalo, vršilo zaštitu snaga i teritorije i napadalo neprijateljske objekte.
Radi lakšeg rukovođenja i komandovanja u ratu, državna teritorija je podeljena na vojišnu i pozadinsku teritoriju. To je, svakako, više odgovaralo situaciji iz prvog svetskog rata, a ne uslovima uoči drugog svetskog rata, kada je savremena vojna avijacija celu državnu teritoriju pretvarala u vojišnu. Prave pozadine zapravo i nije bilo. Ratno vazduhoplovstvo delilo se na operativno i armijsko. Kad je rat počeo u aprilu 1941. ono je imalo 459 aviona (125 lovaca, 173 bombardera, 161 izviđača), od čega je samo 265 bilo savremenih aviona, raspoređenih na 23 aerodroma.
Ratna mornarica je imala 32 ratna broda, ali većinom zastarelog tipa. Na Savi i Dunavu bila je rečna ratna flota, a pomorsko vazduhoplovstvo imalo je 150 hidroaviona. Pomorska obalska komanda imala je 14 obalskih artiljerijskih baterija sa 45 topova.
Prelaz Jugoslovenske vojske iz mirnodopskog u ratno stanje bio je vrlo složen i komplikovan. Bilo je zamišljeno da mobilizacija traje od tri do sedam dana. Kako je mobilizacija bila kasno obavljena, do početka nemačkog napada, nju su potpuno izvršili samo vazduhoplovstvo i neke druge jedinice. Bilo je predviđeno da se mobiliše oko 1 200 000 vojnika za operativnu i još 500 000 za rezervnu vojsku, kao i 900 000 grla stoke. Do kraja marta je, međutim, mobilisano samo 600 000 vojnika. Tako je nemački napad zatekao Jugoslaviju tek u početnoj fazi mobilizacije. To je izazvalo opštu pometnju već od samog početka rata.
Još od 1937. godine počelo je utvrđivanje jugoslovenske granice. Najpre je počelo na italijanskom graničnom frontu, a zatim od 1939. godine na granici prema Austriji, Mađarskoj i Albaniji, a tek 1940. godine prema Bugarskoj i Rumuniji i unutrašnjosti državne teritorije. Sve to, međutim, nije dalo neke vojne rezultate, jer su utvrđenja bila slaba i pored velikih finansijskih izdataka. Osim toga, utvrđenja i posadne jedinice bili su uglavnom opremljeni zastarelim oružjem, a pogotovo je broj protivtenkovskih topova bio nedovoljan. Na utvrđenjima je 1940. godine radilo preko 40 000 radničkih bataljona sa 60 000 ljudi.
Vojna industrija Kraljevine Jugoslavije nije bila dovoljno razvijena, posebno za proizvodnju topova, tenkova i motornih vozila. Sve je to trebalo nabavljati u inostranstvu, što je izbijanjem drugog svetskog rata postalo nemoguće. Vojska je bila naoružana i domaćim i stranim naoružanjm, što je stvaralo velike poteškoće oko njihovog nabavljanja, održavanja i opravke. Artiljerija, većinom zastarelih tipova, bila je tovarena i na stočnu zapregu. Postojalo je 149 vrsta oružja sa više od 300 vrsta municije. Vazduhoplovna industrija bila je tek u začetku ali je ipak bila u stanju da proizvodi i najsavremenije avione.
Viši starešinski kadar, većim delom, nije bio obučen za vođenje rata sa takvim protivnikom, a znatan broj generala bio je prestareo. Prema tome, vojska Kraljevine Jugoslavije nije ni u kom pogledu bila spremna za zadatke koji su se pred nju postavili u momentu kada su 6. aprila 1941. godine zemlju napale Nemačka, Italija i Mađarska.

0 komentari:
Objavi komentar